Narkomanski dnevnik

Godina 2000.
Ne sjećam se kako je točno do te heroinske defloracije uopće došlo. Prva slika koju mogu dozvati je podrum Ronove zgrade, otvoreni 50-markski piz heroina u njegovoj ruci i moje iznenađenje zbog količine jer sam mislio da bi ga ipak trebalo biti više. Pomislio sam, jebemu, šta mi uopće može biti od to malo smeđe prašine?! Potegao sam pola piza u nos i čekao. U nosu me počelo peckati, ali ništa se osim toga nije promijenilo. Nakon par minuta rekao sam Ronu da mi nije ništa i da ću potegnuti i ostatak. On me pokušao odgovoriti od toga, ali ja sam ipak i drugu polovicu spremio u nos. I onda je počelo. Uhvatilo me dok smo koračali prema centru grada. Udar je bio jak, jedva sam se održao na nogama. Težina pomiješana sa mučninom prevladala je očekivanu bezbrižnost tako karakterističnu heroinu, iako ni ne znam šta sam točno očekivao jer sve priče o heroinu koje sam dotad čuo bile su sasvim apstraktne. A meni je bivalo sve gore i gore. No nastavili smo hodati, u jednom određenom tempu kojega sam se čvrsto držao jer ako bi za samo nijansu ubrzao ili usporio došlo bi mi povraćati. Da odmah razjasnimo onima koji nikad nisu probali heroin. Nije se radilo o onoj klasičnoj mučnini koju nitko ne voli. Ovo je bilo nešto bitno drugačije i ne mogu to s ničim usporediti. Bio sam toliko zaokupljen samim sobom da se uopće ne sjećam što se u isto vrijeme događalo sa Ronom. Znam samo da je hodao pokraj mene i bio sasvim normalan. Kažem, bio je normalan. Vraga. On se, kad ga ponekad priupitam za taj događaj, uopće ne sjeća te, za mene ključne večeri.

I tako, stigosmo mi do prvog kafića i nadobudno naručili borovnicu jer smo uvijek od iskusnijih frajera slušali da kad uzmeš dopa da ti najviše prija borovnica. Koja glupost. Jedva sam držao oči otvorene, kljucao kao slijepa kokoš. Tko zna, možda sam svo to vrijeme spavao. No nalazili smo se u kafiću koji je bio poznat po narko mušterijama pa vjerojatno nisam pobudio nikakvo zanimanje prisutnih. Nisam ni srknuo prvi gutljaj borovnice kad mi je došlo povraćati toliko da se nisam mogao suzdržati. Punih usta sam izjurio iz kafića i skrenuo u prvu uličicu koja je ipak bila bliže nego WC i počeo povraćati. Bilo je to najugodnije povraćanje u mom životu. Nisam ništa bitno izbacio iz sebe, samo vodu, sluz i pokoji komadić nečeg kockastog, valjda komadiće krumpira koje sam jeo za večeru. Grčio sam se tako jedno par minuta te se vratio za stol, lakši za sto kila. Tek onda sam se donekle skulirao. Ron mi je tiho saopćio da je prvi komentar sa susjednog stola koji je čuo, odmah po mom izlijetanju iz kafića, bio, blago mu se. To je dovoljno govorilo o klijenteli. Vjerojatno su to bili neki stari junkiji, kao ja danas, koji su odavno izgubili onaj orgazmički osjećaj heroina. Promatrali su me ko guštera, samo što je u heroinskom svijetu, u usporedbi sa vojničkim, cijela stvar izokrenuta naopako. Ovdje su gušteri u puno boljoj situaciji od džombi. U nas rok službe traje koliko hoćeš i nećeš. Nema pravila, ili ih ima jako malo.

Nekidan smo brat mi po dopu, Ron i ja gledali film "Fear And Loathing In Las Vegas". To vam je onaj film sa Johnny Depp-om i Benicio del Torrom u kojem se ne događa zapravo ništa osim njihova narko divljanja po glavnom gradu Nevade, tamo negdje u na samom početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U filmu njih dvojica konzumiraju sve moguće droge koje Johnny nosi u svom magičnom koferčiću (travu, meskalin, LSD, amfetamine, koku, heroin, jebeni eter, čak i neke bijesnu drogu iscijeđenu iz žlijezde hipofize koja razvaljuje deset puta jače od meskalina, eeeej!), na nezamisliv način demoliraju hotelske sobe i konstantno su na granici i homicida i suicida. Da sam taj film pogledao prije no što sam otkrio heroin, još bi me se i dojmio, možda bi ga čak držao kao kultno ostvarenje i pri svakom spremanju sobe brižno, skoro sa divljenjem obrisao tu video kasetu. Ovako, njihov bolesni hedonizam, bezglavost koja krasi doba hipija i sve te puste halucinogene droge koje donose bljutavi nemir nisu mi baš prijali.

To gađenje nije izliječilo ni nekoliko grumenčića heroina koje smo Ron i ja bacili na foliju pred sam početak filma. Kao, biti će cool urokan gledati taj razvikani film, tu bibliju svih brijača po drogama. Baš. Ma ionako smo svaki dan na dopu.

Ma kako to čudno zvučalo, heroin me je zapravo riješio svih ostalih opijata ovoga svijeta, učinio me zdravim na jedan iznimno bolestan način. Još kao petnaestogodišnjak otkrio sam čarobne učinke alkohola kojim sam se razbijao do besvijesti. Onda sam počeo otkrivati svijet droga. Trava, hašiš, ljepilo, barbiturati, tripovi, exstasy, speed. Svaka od tih faza uranjala je jedna u drugu, ali uvijek stavljajući na dnevni red sljedeću koja bi postala aktualna u društvu i na taj način potiskivala onu koje smo se dotad, fala Bogu, preko mjere nauživali. Nijedna od tih faza, barem onaj njen najžeći dio, nije potrajala više od pola godine. Recimo, kad je naišao extasy, tripovi nam više nisu bili interesantni. Tipična mladalačka zaigranost. Kao kad nađeš novu curu pa ti ona stara više ne znači puno. Upoznavši heroin mislio sam da će se isto to dogoditi i s njim, da će mi jednostavno nakon nekog razumnog roka prisjesti i taj užitak. Pogreška prva. Heroin je zadnja stanica na toj opakoj pruzi i nakon nje nema ničega što bi te na neki bolji način zadovoljilo. No tada to nisam znao.

Grijao sam se mislima o dopu, zamišljao kako vučem taj opori dim u pluća i kako se u meni sve topi od miline. Te su mi misli, dok sam ih držao kao podivljale konje, ipak malo ublažile izvidnicu tetke krize pa je i vrijeme malo brže klizilo. Dnevnik, neka serija, pa početak nekog glupog obiteljskog filma i eto stiglo 22h. Nazvao sam sveti broj, ali diler je opet zavukao situaciju i rekao da mu se javim za 45 minuta. Nekako sam to i očekivao. Vjerojatno je bio u nabavci pa se i njegov posao odužio. Nisam više mogao sjediti doma, uz moje samozadovoljne roditelje koji su u međuvremenu došli sa nekog koncerta, već sam izjurio vani, upalio auto, odvrnuo glazbu i gas kroz puste ulice, prema centru grada. Sjeo sam u lokal u kojem je konobario moj, dobar prijatelj iz skole. Eh, skola. Tada sam bio sretan, sad znam. Doduše, baš u to vrijeme je i počela moja ovisnička priča, samo što je tada moje bavljenje heroinom bila gola zabava, sport, nisam bio niti vikendaš. No to je neka davno zaboravljena priča koju ću možda jednom i ispričati, čisto radi vlastitog gušta i sanjarenja o lijepoj prošlosti. Uvijek nam se čini da je prije bilo bolje. Ne bi volio da jednom i za ove dane kažem da su bili super. To bi značilo da sam pao na samo dno, a to se ne smije dogoditi. Naime, kad sam odlučio pisati ovaj dnevnik, odlučio sam da to bude na način da svi vi koji ovo čitate budete svjedoci mog skidanja sa heroina. To će biti prvi detox online. Pitanje je samo koliko ću još ovakvih kolumni ispisati dok se to ne dogodi.

Kad je došlo vrijeme da opet nazovem, znao sam da više neće biti zavlačenja. Tako i bi. Pozdravio sam se sa prijateljem, izjurio iz kafića, sjeo u auto, ovaj put bez glazbe i za par minuta sam bio blizu svog spasa. Prozujao sam kroz dilerovu ulicu, skupio svoju drogu i pojurio dalje, vješto se provlačeći između uskih zidova ulice u kojoj sam do neke svoje 14-te godine i sam živio. Došavši doma, shvatio sam da u ladici više nemam folije. To je značilo da je moram neprimjetno uzeti iz kuhinjskog plakara. U maniri pravog profesionalca bešumno sam (a to je pravo umijeće jer zvuk folije probija bilo kakve zidove bili oni zvučni ili betonski) otkinuo poveći komad, da se nađe i za drugi put te veselo odjezdio u svoju sobu.

Raspakirao sam dop, otkinuo komad folije koji sam još dodatno ispeglao, a od drugog komada sam napravio tuljac kroz koji sam namjeravao pušiti. Pitate se zašto sam ga napravio baš od folije, a ne od običnog papira? Razlog nije taj što bi se od topline običan papir zapalio (iako ne bi) već zato jer nakon popušenog piza na toj foliji ostane kondenziranog heroinskog dima od kojeg se možeš još dodatno napušiti. Nijedan dio tog skupo plaćenog užitka, bolje rečeno sad već lijeka protiv krize ne smije biti neiskorišten. I tako, stavivši malo dragocjenog praha na foliju uvidio sam još jedan bitan propust u cijeloj situaciji. Nemam nijedan ispravni upaljač. Sranje! No i za to ima lijeka. Kradomice sam u hodniku uzeo upaljač iz očeve jakne i parada je mogla otpočeti. Prvi dim me je odmah vratio među žive, točnije, samo među one koji se ne osjećaju loše. Kroz cijelo tijelo mi je prostrujala škakljva toplina i život se mogao nastaviti.

Nakon dobrih pola sata upornog redial-iranja odustao sam, dobro naložio peć u dnevnom boravku i ubio sat vremena gledajući neku meksičku sapunicu. Kažem "neku", kao da ne znam kako se zove. Vraga ne znam!

Noge me počinju boljeti, teška hladnoća u stopalima, grčevi u želucu i opći nemir. Nikako da se namjestim. Sva sreća da nikog nema doma. Da, još uvijek živim sa starcima, kao i mnogi ljudi mojih godina koje sreća nije posrala da imaju neki posao plaćen iznad nekih 1000KM pa mogu samostalno živjeti. Ne moraš biti besposleni junkie da bi bio osuđen na život sa starcima, u modernoj nam, samostalnoj i tako teško stečenoj drzavi.

Bez puno nade sam opet okrenuo dilerov broj i on se javio! No, mutnim glasom mi je saopćio da ničega neće biti prije 22h. Pljunuo sam u sebi, ali i odahnuo jer ipak, sad znam da se imam nečemu nadati i što je još važnije, diler nije pao u ruke omražene policije. U krizi ti se bude svakakve paranoje. Valjda neće biti teško izdržati još tri sata. Nekako, to vremensko razdoblje nakon što padne mrak, između 19h i 23h uvijek prođe brže od ostatka dana, bio na dopu ili ne. Naravno, kad si na dopu o tome niti ne razmišljaš. Posljednjih dva tjedna obično bi najkasnije do 17h nabavio heroin tako da su mi večeri bile lagodne.

Imam tri upaljača. Zeleni, crveni i modri, a niti jedan ne radi. Zapravo, ako si dovoljno uporan, jedan od njih, onaj modri zna baciti kratkotrajni sramotno mali plamen, pa ti onda uhvati šta možeš. Vučeš zrak i junački žvališ tu cigaretu dok se napokon ne upali, uvlačiš u pluća taj jalovi spas u ovom sučanom danu s početka veljače.

Za par dana ću napuniti 21 jebenu godinu. Ma je li to uopće bitan podatak? Ima jedan važniji podatak, a taj je da već danima ustajem u mrtvo popodne, debelo nakon 14h. Danas je izuzetak (valjda zbog blog-a). Što to govori o meni? Možda da kasno, tek pred zoru liježem? Ne, u krevet se bacim već oko 1h poslije ponoći, s nadom da ću ubrzo zaspati. Nekad i uspijem, ali u većini slučajeva se vrtim po krevetu sljedeća tri sata, a u zadnje vrijeme to mučenje mi čak i nije toliko tegobno kao što očekujem. Valjda zato jer me još drži dop koji sam tog dana dokrajčio još prije 21h. Ali zato je buđenje jako surovo. Prvo otvorim oči negdje oko 13h, pa se opet ušuškam jer se preko noći smrznem i ukočim, upalim kaolifer i uperim ga točno u mjesto gdje malo podignem deke da mi topli zrak ulazi u postelju. Onda tako sat vremena razmišljam o tome kako bi bilo divno jedan dan uopće se ne probuditi, pokušavam ponovo zaspati, ovaj put zauvijek, ne želim nikoga vidjeti. Ipak, nekako se pridignem proklinjući život i svijet, umijem se i popišam, ili obrnuto, nešto simbolično prigrizem pa gledam TV, ma što bilo na programu.

Tako se premještam po fotelji jedno sat vremena, a onda počne brujati turpija u mom mozgu. Kako dalje, gdje, šta, s kojim parama, zbog čega uopće?! Onda si skuham jaku crnu kavu i uz nju popušim par cigareta. I dalje mi nije dobro, stišće me u trbuhu. Učinim veliku nuždu pa mi je malo lakše, ali niti blizu onome kako bi mi trebalo biti, kako mi je bilo nekad davno, toliko davno da se više se ni ne sjećam kako mi je tada bilo. I dalje se treskam, ljubujem s kaoliferom jer mi druge nema, gledam kroz prozor u taj divni svijet dok se pomalo gasi svjetlo dana. Čista klasika, prokleta bila.

Onda se odlučim pokrenuti. Uporno okrećem taj broj, s druge strane zvoni, ali nitko se ne javlja. Gdje je, bogamu zapelo?! Da nije moj prijatelj zapeo na policiji pa sad inspektori gledaju moj broj i smiju se jadnom junkiju koji se, eto danas, a bogme ni sutra neće usrećiti. Osim ako ne pronađe neku novu shemu. A za to bi se trebalo dobro pomučiti jer od ovog dilera uzimam svaki jebeni dan, u zadnja dva, tri mjeseca. Kad smo tek počeli surađivati bio mi je pravo otkriće jer je davao skoro duplo bolje od svih ostalih tako da sam iz mobitela nesmotreno pobrisao brojeve ostalih dilera kod kojih sam prije kupovao i počesto imao prigovore na količinu koji bi mi davali. Svaki put je bilo isto. Prvo bi ti u par navrata dali dobru količinu dopa, da te malo navuku na svoj bunar, a onda bi se pizevi smanjivali jer znaju da nemaš puno izbora i da je veliki problem pronaći novi izvor. A k tome si i lijen mijenjati ustaljeni raspored. Kod ovog trenutnog dilera se nekim čudom nije ponovio taj modus operandi. Ovaj je uvijek davao otprilike istu količinu, a ponekad bi, ako bi roba bila lošija ili iznimno dobra, to naglasio da ne bi bilo kakvih nesretnih slučajeva. No ja sam "ganjao zmaja", odnosno pušio dop sa folije, tako da je u mom slučaju neka mogućnost overdosea bila ravna nuli.

Nastavak slijedi za jedno 5-6 sati...

Moje proljeće davno je završilo a jesen je moja postala vječna. Žuto lišće svuda naokolo, jedina je moja stvarnost, žuta i prokleta. Sve to samo zato što sam se poigrao Boga, neko vrijeme bio strašno cool i doživljavao višestruke orgazme, kakve samo heroin može isfurati. No, bilo je to jako davno, jedva da se više sjećam kako je to biti puknut i uživati. Danas sam nomad, i uzimam drogu da mi ublaži bol, bol kakvu nikome ne bi poželio, bol kakvu ne možete ni sanjati da postoji, bol kakvu samo heroin daje, dok jedan život uzima. Ne znam koliko će ova kolumna pomoći drugima da otvore oči, ne znam hoće li štetiti webmasteru i otvoriti kontroverze u društvu, ali nadam se, da će barem nekome pomoći da se s ulaznih vrata u pakao, okrene i odluči za život. Heroin je nešto najljepše što čovjek može osjetiti na ovom planetu, ujedno, nešto najgore, gore od ičega što možete zamisliti. Ja sam u paklu, i izvještavati ću vas iz pakla. Ponekad vidim vrata s natpisom EXIT, ali nikako da pronađem snage da se do njih doteturam. EXIT je mala svijetla točka koja ponekad treperi poput sjevernjače, ali najčešće, u mom je paklu magla, i njezin sjaj postaje sve tanji, dok ne nestane. I tako svaki dan, svaki sat, minute su duge, sekunde postaju sati, a ja čekam, čekam, čekam, da se nešto dogodi, da završi ovo pranje mozga i da osjetim proljeće.

Ja sam Max. Zadnje dno ljudskog postojanja. Ja sam tuga i očaj. Nemojte me žaliti, sam sam kriv. Iako… isto bi bilo da sam rođen u Oslu, da sam sin bogataša, rudara, svirača saxofona. Da sam bilo tko, bio bi isti, jednako sjeban i destruktivan, autodestruktivan. Ja sam narkoman, teški ovisnik o heroinu.

Danas se u BiH puno govori o drogi, a zapravo, malo tko zna o čemu je u stvari riječ. Zato sam odlučio pisati ovu kolumnu. Narednih tjedana, voditi ću on line dnevnik, pokušati vam izbliza predočiti život jednog čovjeka u najboljoj životnoj dobi, koji je izgubio sve, koji uzima drogu da bi barem na nekoliko sati bio normalan, dakle, ne da bi se ušlagirao, tek da bi bio miran, da bi se osjećao kao drugi. Možda ću izazvati u vama sablazan, možda sažaljenje, ali neka, važno je da istina iziđe na vidjelo, da čujete i vidite, kako to izgleda!